|
|
15.12.2007. Strasbourg (Francuska)
Posljednji dan započet ćemo izlaskom iz tunela u Calaisu kojeg se sjeća samo naš šofer. A tko je bio šofer u tim trenucima, ne sjeća se nitko. Do Strasbourga nam je ostalo još 650km, na što se u ovim okolnostima više niti ne gleda kao na neku veliku udaljenost. Osim što su nas dobro oderali na naplatnim kućicama, 6h puta proteklo je nekako brzo, pretežno u magli, jer su svi još dolazili sebi. U Strasbourg smo stigli već oko 16h i otkrili da se La Grotte klub nalazi u samom centru grada, negdje kao u da je Tkalčićevoj ulici u Zagrebu. Tako da smo imali malo problema s parkingom, prije nego smo uspjeli naći parkirno mjesto blizu kluba. Ali naći klub bilo je malo teže. Iako smo stajali u Rue Des Juif , ispred broja 15, na adresi na kojoj se klub nalazi, mi ga nismo vidjeli. Jedna trgovina s cipelama i staklena vrata. Klubu ni traga.
Nakon što smo desetak minuta kružili okolo i raspitivali se da li itko zna gdje se klub nalazi, vratili smo se pred staklena vrata upravo u trenutku kad su ih dvije osobe otključavale. Napokon! Dobro su ga sakrili. Već na ulazu naletjeli smo na dečka, jednog od otključivaća, za kojeg se kasnije ispostavilo da je tonac u klubu, a koji nije razumio apsolutno niti jednu riječ engleskog. Ni talijanskog, ni njemačkog, ni španjolskog, pa ni hrvatskog! Pokazali smo mu na plakatu naše ime, a on će: „Oui, oui..“ i onda na francuskom, da, oni sviraju ovdje večeras. Dok mu nismo uspijeli objasniti da smo to mi. Uh. Zatim smo se spustili dolje u klub koji je jednostavno – super. Napravljen je u podzemlju, kao dvije spilje. Jedna u kojoj su stolovi, druga u kojoj je pozornica. Ljudi su tamo zakon, ali nam je jezik bio nepremostiva zapreka. Nitko ne razumije ništa osim francuskog. Pa si zamislite tonsku probu u kojoj se pokušava toncu objasniti da treba bubnjaru kasa u monitore – i to rukama! Naravno, zvuk je vani bio super, ali na pozornici, hm...manje super. No nije to ništa novo, već smo oguglali na takve stvari. Predgrupa nam je bio jedan bend sastavljen od muzičara iz Pariza i Strasbourga i iako su prilično dobro prihvaćeni, s obzirom da je to bila njihova publika, muzika im je u najmanju ruku – drugačija. Na prvo slušanje zvučali su kao jazz Doorsi, s elementima šansone. Izvan Francuske definitivno manje dobitna kombinacija.
Naš je nastup prošao super. Zanemarili smo stanje zvuka na pozornici i odsvirali sve na gluho. Nakon toliko vremena ništa čudno, ali definitvno manje inspirativno. Nastup je bio gotov oko pola noći, a nakon kraćeg muvanja po klubu spremili smo vreće za spavanje i povukli se u backstage. Ujutro nas čeka još 700km do doma, pa će tih 6h sna dobro doći. Kući se nikome ne ide. Da nam je još nekoliko mjeseci ovakvog tempa izdržalo bi se. Uostalom, to je i sasvim normalno. Veći bendovi odsviraju od 150 do 200 koncerata godišnje, pa nikome ništa. Međutim, već nas za vikend čekaju dvije svirke, a 2008. godina, početkom koje nam izlazi prvi pravi album, nadamo se, bit će naša. Do sada su nas svugdje furale 3 stvari koje smo imali snimljene u studiju i nešto demo snimaka iz daleke prošlosti. Izlazak albuma zasigurno će otvoriti puno vrata, iako je i ova godina bila iznimno uspješna. Vama ljudi hvala na praćenju, a ako ste došli do ove zadnje rečenice, nadamo se da je ovo tek početak druženja . Svaka vam čast.
Pozdrav s njemačke autoceste. Dolazimo doma. |
 |
 |
|
 |
|
